Što se događa u roditelju KADA DIJETE NE ŽELI JESTI (i kako emotivni detoks može pomoći u tome)

toddler-559410_1920Nema obitelji koja se ne suoči s nekom od ovih tema u razdoblju odrastanja djeteta – hranjenje, spavanje, burno ispoljavanje emocija, plakanje za svaku sitnicu, otimanje igračaka, odbijanje suradnje, pružanje otpora …

Iako je mnogo toga vezano i za razvojne faze – dakle ova ponašanja djeteta su potpuno očekivana – ipak roditelji imaju problem da se s tim racionalno nose. A tada ulaze u ponašanja zbog kojih kasnije osjećaju krivnju.

Evo, odmah ću vam olakšati – postoji razlog zašto vam ove situacije smetaju više nego što bi trebalo. I, još bolje – postoji način da se ovo promijeni!

Znate li da je strah najčešća emocija s kojom se roditelji susreću tijekom odrastanja djece? Možemo se složiti da je to negdje i očekivano, jer visoka razina odgovornosti uvijek „nosi“ sa sobom i strah. Međutim, problem je kada je taj strah preintenzivan, kada roditelju osjećaj postaje nepodnošljiv i kada ga tjelesno proživljava.

Također, ovaj strah može imati različite uzroke – strah kao posljedica brige za dijete, strah zbog bespomoćnosti pred situacijom ili djetetom, strah da roditelj nije dovoljno dobar, da nije dorastao ulozi, strah da će narušiti odnos s djetetom … Ova stanja su vrlo iscrpljujuća i za roditelja i za dijete, i to može utjecati ne samo na njihov odnos, već i na dinamiku cijele obitelji.

ZAMISLITE SAMO KOLIKO BI DRUGAČIJE IZGLEDALA NEKA VAŠA SVAKODNEVNA SITUACIJA SA DJETETOM I KOLIKO BI SVE BILO LAKŠE KADA NE BISTE OSJEĆALI OVE INTENZIVNE EMOCIJE! 

O ČEMU SE TOČNO RADI? 

(Dat ću detaljan primjer s hranom, a sve vrijedi i za bilo koju drugu temu: spavanje, odbijanje suradnje, burno ispoljavanje emocija … s malim oscilacijama)

Ako dijete odbija jesti, roditelj može pomisli da će se dijete razboljeti, da će biti gladno („muči se“), da se neće pravilno razvijati, da će „ostati malo“, neuhranjeno… Ove misli kod njega izazivaju strah, još uvijek u razumnoj granici, tada se javi nelagoda i on pokušava „kako zna i umije“ nahraniti dijete. Nekada će uspjeti u tome, ali češće ne.

Kada ne uspije, pritisak je veći i tada se javlja jači strah koji „pali gumb za paniku“ što dovodi do većeg lučenja adrenalina i kortizola (hormona stresa). Pod utjecajem ovih hormona, roditelj se počinje drugačije ponašati, ulazi u burnije reakcije – vrši veći pritisak, inzistira da dijete jede, možda podigne glas, prijeti, ucjenjuje… On je već ušao u stanje panike – Ako ga ne uspijem nahraniti, gotovo je, razbolit će se!

Ova misao (koja proleti brzinom svjetlosti i često je roditelj nije ni svjestan), izazove još intenzivniji strah i toliko podigne razinu adrenalina da dođe do sužavanja prostora za racionalno razmišljanje i roditelj je tada samo u stanju reakcija, a bez šanse da logično rezonira.

I vjerovali ili ne, sve ovo se dogodi za manje od 30 sekundi!

AKO SE PREPOZNAJETE U OVIM REAKCIJAMA, OBRADOVAT ĆE VAS VIJEST DA ĆU PREDAVANJE „EMOTIVNI DETOKS ZA RODITELJE“ ODRŽATI 17. 11. 2018. U ZAGREBU. NA PREDAVANJU ĆETE DOBITI KONKRETNE SMJERNICE KAKO PROCIJENITI postoji LI KOD VAs EMOTIVNA BLOKADA ILI NEGATIVNO UVJERENJE, KAKO TO MOŽETE PROMIJENITi SAMI, A KADA JE NEOPHODNA POMOĆ STRUČNJAKA. SVE INFORMACIJE O PREDAVANJU I NAČINU PRIJAVE PROČITAJTE OVDJE.

ŠTO SE DOGAĐA SA DJETETOM KADA RODITELJ UĐE U OVO STANJE? 

Mislim da smo svi ovo manje-više iskusili, a to je veliki otpor i odbijanje djeteta da jede. Tada pomislimo da nam ono tjera inat, što je na svu onu prethodno opisanu situaciju, kao stavljanje soli na ranu, i još jedan „udar“ stresa.

Ali, dijete zapravo pruža otpor tom emotivnom stanju roditelja, jer ga osjeća i to ga uznemirava (najčešće tjelesno). Ovo se ispoljava kroz ponašanje koje roditelju dodatno podiže tenziju – dijete može bacati hranu, plakati, otimati se, okretati glavu od hrane, pokušavati „pobjeći“ iz hranilice – a zapravo se ono sve vrijeme „brani“ od osjećaja nelagode koju mu je roditelj svojim stanjem prenio.

Naime, tada i kod djeteta dođe do lučenja hormona stresa jer ga preplavi strah, a zatim osjećaj bespomoćnosti zato što se „poljuljala“ sigurnost u roditelja. Biste li i vi mogli jesti kada se tako osjećate? Svaki sljedeći put kada dođe vrijeme za hranjenje, roditelj unaprijed ima „nagovještaj“ u vidu tjelesnog osjećaja i misli da će se „opet sve isto ponoviti“ i tako kod sebe već unaprijed stvara stanje stresa koje dijete osjeća, uznemiri se i pruža otpor. Kakav začarani krug!

U prilog cijeloj priči koja slijedi ide i situacija u kojoj drugi roditelj nema nikakvih problema s hranjenjem djeteta. Da ne biste bili u zabludi da je jedan od vas „veći autoritet“ ili da ga dijete „više voli“, pa ga zato „sluša i jede“ – čitajte dalje i saznajte koji je pravi razlog.

IDEMO VIDJETI ZAŠTO DOLAZI DO OVAKO BURNE REAKCIJE KOD RODITELJA, KOJE SU NJEGOVE ŠANSE DA OVO ZAUSTAVI I MOŽE LI SE IZ OVOG KRUGA IZAĆI? 

Dva su razloga za ovo ponašanje. Jedan je da roditelj nosi iskustvo iz djetinjstva na temu hranjenja – ili je njemu hrana bila „slaba točka“ (možda je ovaj isti scenarij on prolazio kao dijete), ili je bio boležljiv pa su ga stalno nudili i hranili, ili nije smio pružiti otpor, ili su ga plašili, kažnjavali zbog jela, ili je možda netko iz obitelji bio bolestan, a „zdravlje na usta ulazi“… On je tada mogao osjećati strah, ali i bespomoćnost, ljutnju, tugu, nepravdu, a ako su se te situacije često ponavljale, jedna ili više ovih emocija su se spojile i stvorile određeno emotivno stanje (emotivnu blokadu) na temu hrane.

Kada se sada kao roditelj suočava s ovom temom, pokreće se čitav mehanizam koji „probudi“ njegovo emotivno stanje iz djetinjstva.

Dakle, to znači da se za temu hrane njemu „vezala“ intenzivna emocija koja je bila dominantna u trenutku kada je sve to proživljavao. Sada kada se taj scenarij ponavlja s njegovim djetetom to predstavlja okidač koji aktivira njegovu emotivnu blokadu koja ga zatim uvodi u burnu reakciju.

Drugi razlog je da je kao roditelj proživio neki neugodan događaj s djetetom koji je bio pod jakim emotivnim nabojem – bolest djeteta, povreda, operacija … – i da sebe smatra odgovornim za to. Zbog prevelike odgovornosti javlja se potreba za kontrolom situacija s djetetom, a ako se javi mogućnost neuspjeha (ne uspijeva nahraniti dijete), roditelj to doživi kao da nema ili gubi kontrolu, što osjećaj straha podiže na visoku razinu i to ga opet „ubacuje“ u stanje stresa.

Bez obzira na to koji je razlog bio za nastajanje emotivnih blokada, ponašanje se uvijek manifestira isto – burno, a kapacitet za racionalno razmišljanje je drastično smanjen. Što je emocija intenzivnija, to je šansa za kontrolom reakcija manja.

PRIJAVITE SE NA PREDAVANJE „EMOTIVNI DETOKS ZA RODITELJE“ U ZAGREBU 17. 11. 2018. KLIKNITE OVDJE ZA VIŠE INFORMACIJA.

DAKLE, ODGOVOR NA PITANJE MOŽE LI RODITELJ KOJI SE OVAKO OSJEĆA DRUGAČIJE ODREAGIRATI JE – TEŠKO, A UGLAVNOM NE! 

Kada smo pod intenzivnim strahom (što je jednako velikom stresu), tada ne možemo vidjeti druge mogućnosti i rješenja. Primjerice – ponuditi djetetu nešto drugo za jelo, pretpostaviti da dijete u tom trenutku nije gladno, istražiti zašto neće jesti (često je problem u teksturi hrane, a ne u samoj namirnici koju dijete odbija), i da shodno tome napravimo promjenu.

Dakle, emotivna blokada roditelja zapravo spriječava da vidi druga rješenja i ponaša se kao da postoji samo jedno.

S druge strane, roditelj koji u svom iskustvu nema ništa slično, neće ulaziti u reakcije niti će imati problem s djetetom u vezi hranjenja, ali može imati na drugu temu – primjerice otimanje igračaka. Ovo je čest primjer u obiteljima gdje jedna stvar kod mame može, a kod tate ne, i obrnuto.

OSTAJE JOŠ I ODGOVOR NA PITANJE – MOŽE LI SE IZAĆI IZ OVOG ZAČARANOG KRUGA?

Odgovor je – DA! Zamislite koliko bi drugačije izgledala neka vaša svakodnevna situacija s djetetom, kada ne biste osjećali emocije koje vas tada preplavljuju!

Cilj programa „Emotivni detoks za roditelje“ je smanjiti intenzitet emotivne blokade, ili je u potpunosti eliminirati. Na taj način roditelj dobiva šansu da potpuno drugačije doživi neku situaciju s djetetom i adekvatnije odreagira.

Kada nema blokade, okidač nema što pokrenuti, nema burne reakcije, samim tim ni napetih situacija s djetetom i narušavanja odnosa s njim.

Kako to izgleda u praksi?

Ako je, na primjer, strah bio dominantan kada je hranjenje djeteta u pitanju, on je utjecao na to kako se roditelj osjećao u toj aktivnosti – napeto, zabrinuto, grčevito, pod stresom… Dijete je svojim ponašanjem reagiralo na ovo stanje roditelja tako što je odbijalo hranu i suradnju. Na roditelja je ovo djetetovo ponašanje dodatno utjecalo tako što mu je pojačavalo subjektivni osjećaj straha, pa je zbog toga vršio veći pritisak na dijete, a ono je tada pružalo još veći otpor!

Kada se emotivnim detoksom smanji intenzitet dominantne emocije – straha – tada roditelj više ne ulazi u negativna emotivna stanja i burne reakcije, već se osjeća smirenije. Roditelj postaje opušteniji i sigurniji u sebe, jer dijete lakše surađuje sada kada je on u stabilnom emotivnom stanju, nego kada emitira strah, unutarnju napetost, grčevitost, brigu…

Emotivnim detoksom se prekida veza nelagodne emocije s konkretnom temom. (Ovo vrijedi za sve životne oblasti – posao, novac, partnerske odnose, obiteljske odnose … i sve emocije i stanja koja su povezana s njima.)

AKO SE PREPOZNAJETE U OVIM ILI SLIČNIM SITUACIJAMA, OSJEĆATE DA TO NARUŠAVA VAŠ ODNOS S DJETETOM I ŽELITE SE TOGA OSLOBODITI – MOŽETE ZAKAZATI INDIVIDUALNI „EMOTIVNI DETOKS“ 18. 11. 2018. U ZAGREBU!

ZBOG OGRANIČENOG BROJA TERMINA (SAMO 5), PREDNOST ĆE IMATI ONAJ tKO SE PRVI PRIJAVI. VIŠE INFORMACIJA I PRIJAVE ZA INDVIDUALNI RAD NA  MEJL EMOTIVNI.DETOKS@GMAIL.COM.

CILJ OVOG PROGRAMA JE DA SMANJI INTENZITET EMOTIVNE BLOKADE, ILI JE U POTPUNOSTI ELIMINira. NA TAJ NAČIN RODITELJ DOBIVA ŠANSU DA POTPUNO DRUGAČIJE DOŽIVI NEKU SITUACIJU S DJETETOM I ADEKVATNIJE ODREAGira. 

Iako je vrlo učinkovit, Emotivni detoks ipak nije čarobni štapić, jer je, nakon eliminiranja blokade, potrebna svjesna angažiranost roditelja da mijenja naučeno ponašanje u navedenim situacijama.

Što to znači? 

Kada se neke situacije stalno ponavljaju, stvara se navika reagiranja u njima, pa se tako stvorila i navika reagiranja na djetetovo odbijanje hrane (ili neku drugu spornu situaciju). Ova navika se prekida uvođenjem novog ponašanja roditelja jer više nema blokade koja ga je uvjetovala na nuspojave.

Koliko god da smo svjesni nekih naših ponašanja, to nam ipak ne pomaže da napravimo promjenu. Emotivne blokade su jedan od razloga za to, jer nad njima nemamo svjesnu kontrolu. Sada kada znamo da postoji način da se to otkrije i riješi, sve izgleda mnogo bolje.

Više o metodi Emotivni detoks sam pisala OVDJE, o emotivnim saboterima sam pisala OVDJE, o vezi između djetinjstva i roditeljstva OVDJE, o dobrim namjerama koje postanu blokade OVDJE, a o iskustvima klijenata OVDJE.

Dragana Aleksić, Family coach

Advertisements